Od svog nastanka 1993. godine, Beogradska otvorena škola je bila svedok nekoliko vanrednih stanja koja su se odvijala u našem društvu. Pitali smo Dragicu Bakić-Vučinić, finansijsku direktorku BOŠ-a, i Marinka Vučinića, jednog od osnivača BOŠ-a i člana Programskog odbora OP Studije budućnosti, kako je izgledao rad u našoj organizaciji 1999. godine tokom prvog vanrednog stanja u istoriji BOŠ-a.
,,U životu, naročito ovim dužim, postoje puno vanrednih stanja. - započinje priču Dragica i nastavlja - Ličnim vanrednim stanjima smo sami kumovali, na ovaj ili onaj način. Vanredna stanja koja proglašava država imaju uticaja na tokove naših zivota, a van su naše kontrole. Takoreći, stihija. Protiv toga se borimo na razne načine, kako bismo ostali ljudi. Svi okupljeni oko BOŠ-a zadesili su se, prilikom NATO agresije 1999. godine, u toj situaciji. Prvo što smo uradili bilo je: prekid predavanja (poslednje predavanje je održao dragi prof. Milan Vukomanović). Skloniti se iz Beograđanke, koja je bila viđena kao meta. I preživeti. Ipak, nije prošlo nekoliko dana od početka haosa, studenti su tražili da se nastavi sa predavanima pa smo našli jedan prazan stan na Obilićevom vencu gde smo nastavili sa našom nastavom. Fakulteti su zatvoreni i super bi bilo da, u ovim uslovima radimo nešto posebno. Mladost – ludost. A profesori? Da li su i oni spremni da, dok nisko i zastrašujuće lete krstareće rakete, dolaze i drže predavanja na modulima ,Sukob civilizacija' ili ,Psihologija ličnosti'? Naravno, kažu i oni, samo ako to žele studenti. Sjajni mladi ljudi, koji su osećali sudbinsku povezanost, s jedne i želju za nekim drugim istinama ili bar drugačijim viđenjem stvarnosti, s druge strane, nosila je sve nas u BOŠ-u u susret pobedi straha i nemoći. Amalgam koji je tada nastao, traje i danas. Svi znamo da smo tada spoznali sopstvene mogućnosti u nemogućim uslovima i da smo zbog toga ponosni na sebe i ljude s kojima smo te izazove zajedno prevazišli. I tako prođe jedno ratno, vanredno stanje. Mislili smo, nikad više. Što se ljudi u BOŠ-u tiče, nikakvo vanredno stanje ne postoji, dok postoji snaga i volja da se ono prevaziđe."
Marinko se seća tog perioda kao značajnog za dalji razvoj škole - ,,Tako je Škola postala mesto našeg okupljanja, koje je imalo i neku vrstu terapeutskog dejstva. Bilo je gotovo sablasno kada su se, u toku predavanja, mogle čuti sirene i eksplozije. Ali, koliko se sećam, nije se osećala nervoza i strah. Kao da je tada Škola bila, za nas, neka vrsta sigurnog utočišta i mesto susretanja. Novi prostor je imao i veliku terasu na kojoj su se odvijala i predavanja. U vreme bombardovanja, od presudne važnosti, bili su upravo socijalni kontakti iu tome je BOŠ imao veliku ulogu. U pauzama predavanja, većina studenata i zaposlenih u Školi bili su na terasi gde su se vodili razgovori, razmenjivale informacije i uživalo u pogledu na reku Savu. To je mnogo značilo na stvaranju pozitivne i opuštene atmosfere koja nam je tada bila potrebna i dragocena."