Priča o klimatskim promenama slična je uvodnom monologu iz kultnog francuskog filma Mržnja (La Haine). “To je priča o čoveku koji pada sa zgrade od pedeset spratova. Dok pada, lik sebi ponavlja da bi se utešio: za sada je sve u redu, za sada je sve u redu, za sada je sve u redu.”
Usled povećane emisije ugljen-dioksida (CO2) i drugih gasova koji izazivaju efekat staklene bašte (GHG), planeta se pod ljudskim uticajem zagreva već godinama. Globalno zagrevanje prouzrokovano društvenim aktivnostima se dešava od kako su glavni pogon čovečanstva postala fosilana goriva. I kao u priči iz filma svi vide da se nešto loše dešava – 97% naučnih članaka potvrđuje da su klimatske promene izazvane ljudskim aktivnostima, javnost sve više vidi klimatske promene kao veliki problem, deca protestuju širom sveta – ali se oni koji su na poziciji da donose odluke ponašaju u skladu sa mantrom za sada je sve u redu, za sada je sve u redu, iako je očito da sve brže padamo. Narativ "za sada je sve u redu" sprečava nas da se pripremimo za prizemljenje i da ga učinimo što je manje moguće bolnim.
Do sada je mnogo više urađeno na tome da se pad izazvan klimatskim promenama ubrza nego da se uspori uz pripreme za bezbedno prizemljenje. Globalna prosečna temperatura je porasla za više od jedan stepen celzijusa, u odnosu na predindustrijski period. Nivo mora je porastao za preko 20 cm u odnosu na 1880. godinu, a predviđen je dalji rast od 30–122 cm do 2100. godine.[1] Uz sve ovo, koncentracija CO2 u vazduhu u stalnom je porastu i trenutno je na rekordnih 412 ppm.
Ipak situacija sa klimatskim promenama nije baš toliko bezizlazna kao padanje sa zgrade, ali da bi se izbegao katastrofalni ishod neophodno je što pre reagovati. Izveštaj Međunarodnog panela za klimatske promene (IPCC) iz 2018. godine navodi da nam je možda ostalo samo još 12 godina da sprečimo dugoročne bolne efekte klimatskih promena, tako što ćemo povećanje temperature održati unutar okvira od 1.5°C.
Ciljevi održivog razvoja: Cilj 13. Preduzeti hitnu akciju u borbi protiv klimatskih promena i njihovih posledica
Nakon godina upozoravanja akademske zajednice, klimatske promene kao globalna pretnja prepoznate su od strane donosioca odluka na Svetskom samitu u Rio de Žaneiru 1992. godine. U Riju su ekološki problemi došli u prvi plan, a između brojnih rezolucija usvojena je i Okvirna konvencija UN o klimatskim promenama (UNFCCC). UNFCCC je međunarodni ugovor čiji je cilj „stabilizacija gasova staklene bašte na nivo koji bi sprečio negativne antropogene uticaje na klimatski sistem“. Nakon Rija održano je 25 godišnjih klimatskih samita, potpisan je prvo Kjoto protokol, a nakon njega i Pariski sporazum, ali ipak ostaje utisak da još uvek izostaje konkretna klimatska akcija.
Upravo neophodnost klimatske akcije naterala je Ujedinjene Nacije da u ciljeve održivog razvoja uvrste i Cilj 13, koji zahteva hitnu klimatsku akciju u borbi protiv klimatskih promena i njihovih posledica. Iako postoje pozitivni koraci u pogledu predloženih nacionalnih doprinosa u smanjenju gasova koji doprinose efektu staklene bašte, potrebni su daleko ambiciozniji planovi i ubrzane akcije za ublažavanja (mitigacije) i prilagođavanja (adaptacije) na klimatske promene. Pristup finansijama i podrška u jačanju kapaciteta moraju se uvećati, posebno za najmanje razvijene države i male ostrvske države u razvoju, koje gotovo da nisu ni doprinele klimatskim promenama a bivaju najviše pogođene.
U okviru cilja 13 postoji pet potciljeve koji su direktno merljivi preko osam indikatora. Potciljevi se odnose na osnaživanje otpornosti i adaptivnih kapaciteta na opasnosti povezane sa klimatskim uslovima i prirodnim katastrofama u svim zemljama, integrisanje mera vezanih za klimatske promene u nacionalne politike, strategije i planiranje, poboljšanje obrazovanja, podizanje svesti i ljudskih i institucionalnih kapaciteta za ublažavanje klimatskih promena, prikupljanje 100 milijardi dolara zarad ublažavanja negativnih uticaja klimatskih promena, kao i operacionalizacija Zelenog klimatskog fonda, uz promovisanje mehanizama za podizanje kapaciteta za delotvorno planiranje i upravljanje u vezi sa klimatskim promenama u najmanje razvijenim zemljama i među marginalizovanim grupama.
Klimatska akcija praćena primenom odgovarajućih javnih politika trebala bi da dovede do smanjenja broja stradalih u prirodnim nepogodama, uz primenu strategije smanjenja rizika od katastrofe. Broj stradalih i količina materijalne štete usled prirodnih nepogoda danas je u državama u razvoju mnogostruko veći nego u razvijenim državama. Prema izveštaju generalnog sekretara UN, u periodu 1998–2017. direktni ekonomski gubici od katastrofa povezanih sa klimatskim promena, procenjeni su na skoro tri biliona dolara, dok je u istom periodu usled klimatskih i geofizičkih katastrofa umrlo oko 1,3 miliona ljudi. Zato je neophodno da se Zeleni klimatski fond u potpunosti osposobi. Pitanje finansiranja mera mitigacije i adaptacije na klimatske promene jedno je od ključnih i usled toga je neophodno veće učešće razvijenih zemalja, koje su i glavni izazivači klimatskih promena, kako bi zemlje u razvoju mogle da pređu na čistiju energiju.
Kada je u pitanju klimatska akcija, dobra vest je da je do aprila 2019. godine 185 država ratifikovalo Pariski sporazum i da postoji načelna saglasnost da pojedinačni ciljevi smanjenja emisije GHG moraju biti još ambiciozniji.
Šta se dešava sa klimatskom akcijom u Srbiji?
Balkan i istočna Evropa delovi su sveta koji su i biće sve više pogođeni klimatskim promenama u odnosu na prosek. Očekuje se da region postane još topliji i suvlji, dok duge sušne periode smenjuju kratki periodi intenzivnih padavina praćenih poplavama. Usled podizanja temperature moguće je i širenje bolesti poput malarije, koje su do sada bile rezervisane za sušne predele. Ovo je samo delić pretnji sa kojima se Srbija već suočava, pa naizgled deluje da je klimatska akcija i usvajanje mera mitigacije i adaptacije na klimatske promene prioritet. Uprkos tome donosioci odluka u Srbiji vode se logikom sa početka teksta i malo toga zapravo rade.
Srbija je 2017. godine ratifikovala Pariski sporazum i time se obavezala da primenjuje odredbe iz ovog sporazuma. Otprilike ovde počinje i završava se spisak pozitivnih stvari vezanih za smanjenje emisije GHG i prilagođavanje na klimatske promene. Naime Srbija je kroz igru sa statističkim podacima fingirala svoj doprinos u borbi protiv klimatskih promena, te se i dalje čekaju realni podaci emisija GHG. Od kineskih kredita grade se nove termoelektrane dok se iz fioke vade stari projekti koji će dodatno doprineti emisiji GHG.
Zakon o klimatskim promenama koji bi trebalo da reguliše ovu oblast još uvek je na čekanju, i uprkos najavi da će biti usvojen tokom 2019. godine to se nije desilo. Sa druge strane, lokalnim samoupravama nedostaje finansija i kapaciteta da sprovedu mere adaptacije na klimatske promene na lokalnom nivou.
Evidentan nedostatak ambicija na državnom nivou nije sprečio građane da se bave ovom temom. Danas se o klimatskim promenama priča više nego ikada, postoje specijalizovani sajtovi na ovu temu, mediji sve više pišu o posledicama globalnog zagrevanja, organizuju se tribine, predavanja, izložbe i drugi događaji kako bi skrenuli pažnju na ovaj problem. Ove godine, Srbija je prvi put imala i proteste čija su glavna tema bile klimatske promene i gde su deca i mladi zahtevali hitnu klimatsku akciju. Sve glasniji zahtevi za prelazak na čistu energiju, proglašavanje klimatske uzbune i aktivizam građana predstavljaju nadu da se možemo što bezbednije prizemljiti.
"Nije važno kako padaš, već kako se prizemljiš."
(La Haine)
Predrag Momčilović, Beogradska otvorena škola
Izvor fotografije: BOŠ
[1] Dostupno na: https://www.undp.org/content/undp/en/home/sustainable-development-goals/goal-13-climate-action.html