Mornari znaju: more se plavi
samo u sećanju,
samo u glavi,
samo na slici – na razglednici.
Ti misliš: more su samo lađe
i samo daleka putovanja.
More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.
Miroslav Mika Antić – Neverovatna morska pesma
Voda prekriva više od 70 odsto površine planete Zemlje. Zbog postojanja vode u tečnom stanju naša planeta se često naziva i plava planeta. Prvi oblici života nastali su u praistorijskim morima i okeanima, dok su danas vodene površine bogate živim svetom, a uz to imaju ulogu i svojevrsnog regulatora različitih prirodnih procesa. Uprkos svojoj veličini danas se vodene površine i život u njima nalaze pod pretnjom usled intenzivnih ljudskih aktivnosti, koje utiču na sve medijume životne sredine, a samim tim i na mora i okeane. Da bi se sačuvao život ispod vode neophodna je što hitnija reakcija, a cilj 14. UN ciljeva održivog razvoja može biti smernica na koji način reagovati.
Srbija je jedna od četrdesetak zemalja na svetu koja nema izlaz na more ili okean. Neko manje obavešten mogao bi da se zapita zašto bi se mi brinuli o tom svetskom moru, ako nemamo nikakvu korist od njega, a pošto nemamo obalu ne možemo ni da ga zagađujemo. A zapravo situacija sa svetskim morem pokazuje kako su svi prirodni ali i društveni procesi povezani i kako nije moguće ostati izolovan. Kao što su nas učili na časovima geografije gotovo svaka reka i rečica na kraju nađe put do mora, isto tako zagađenje produkovano na kopnu na kraju završi u moru. Osim toga odlazak na more je jedna od omiljenih letnjih aktivnosti velikog broja stanovnika Srbije, te tamo i neposredno doprinose uticaju na morske ekosisteme.
Kao što mi utičemo na svetsko more, tako i ono utiče na nas. Svetski okeani i njihove struje pokreću čitavu planetu i obezbeđuju opstanak života kakvog poznajemo. Kiše u Srbiju uglavnom dolaze sa Atlantskog okeana, more reguliše globalnu temperaturu i zahvaljujući njemu zime nisu prehladne a leta pretopla, takođe većina ribe koja se nađe na trpezama širom sveta dolazi iz mora. Mora i okeani apsorbuju oko 30% ugljen-dioksida koji proizvede čovek i tako barem malo usporavaju klimatske promene.
Uništavanje podvodnih ekosistema
Kapacitet svetskog okeana da održava balans na planeti jeste ogroman, ali i on ima svoje granice, a izgleda da se svakodnevno ide ka probijanju tih granica. Usled porasta koncentracije ugljen-dioksida u atmosferi, izazvane ljudskim aktivnostima, dolazi i do zakišeljavanja okeana. Kiselost okeana porasla je za 26% od početka industrijalizacije, a naročito se ubrzala proteklih decenija. Zakišeljavanjem okeana smanjuje se kapacitet apsorpcije ugljen-dioksida iz atmosfere, dok ova hemijska promena dovodi do različitih negativnih uticaja na podmorske ekosisteme. Među prvima na udaru su koralni grebeni koji se sve slabije obnavljaju i kojima preti nestanaka, a samim tim i bogatom ekosistemu koji živi na njima.
Zagrevanje planete i topljenje polarnih lednika dovodi i do porasta nivoa mora, rast nivoa mora između 1900. i 1990. godine iznosio je između 1,2 i 1,7 milimetara godišnje, da bi se nakon toga naglo ubrzao i nakon 2000. godine iznosio oko 3,2 mm godišnje. Rast nivoa mora, kao i njegovo zagrevanje donosi sve više prirodnih nepogoda. Priobalni gradovi su sve češće ugroženi, dok male ostrvske države poput Tuvalua mogu uskoro da postanu nenastanjive.
Nagla ekspanzija korišćenja nafte, donela je svetu i gotovo besplatnu plastiku, čija se upotreba proširila na svaki deo planete. Nakon kratkotrajnog korišćenja plastika se odbacuje, ali zbog dugog veka razgradnje ostaje predugo u ekosistemima. Posebno su ugroženi morski ekosistemi koji su postali džinovske deponije plastičnog otpada, dok mikroplastika ulazi u sve prirodne pore. Barem 8 miliona tona plastike svake godine završi u svetskim morima. Plastika je pronađena u više od 60% svih morskih ptica i u 100% morskih kornjača, koje plastiku pojedu pomešajući je sa hranom, a dokazano je da zagađenje plastikom utiče na preko 700 podvodnih vrsta od sićušnih planktona do džinovskih kitova.
Uz sve gorenavedene probleme i riblji fond svetskog mora naglo se smanjuje. Ovom smanjenju je doprinelo zagađenje ali i preterani izlov pojedinih vrsta. Smanjenje prinosa ribe može uticati na preko 3 milijarde ljudi koji žive u blizini vode i koji su zavisni od morskog i priobalnog biodiverziteta.
Na putu ka održivom upravljanju morima i okeanima kao zajedničkog dobra
Unutar sistematizacije UN ciljeva održivog razvoja, cilj 14. je fokusiran na očuvanje i održivo korišćenje okeana, mora i morskih resursa. Ovaj cilj ima sedam, plus tri podcilja, čiji se napredak prati kroz 10 merljivih indikatora. Ciljevi održivog razvoja daju okvir za održivo upravljanje i zaštitu morskih i priobalnih ekosistema od zagađenja sa kopna, kao i saniranje posledica zakišeljavanja okeana. Bolje očuvanje i održivo korišćenje okeanskih resursa u skladu sa međunarodnim pravom može pomoći da se ublaže određeni izazovi u vezi sa okeanima.
Ciljem 14. pokrivena je većina opasnosti sa kojima se svetsko more danas susreće. Od merenja i kontrolisanja eutrofikacije usled zagađenja sa kopna, gustine plutajućeg plastičnog otpada, merenja kiselosti mora i akcija da se dalje zakišeljavanje zaustavi, regulisanje prekomernog ribolova i stabilizacija ribljeg fonda, pomoć malim ostrvskim zemljama da uvedu održivo ribarstvo, širenje zaštićenih morskih područja, usvajanje međunarodnih dokumenata koja se bave zaštitom mora, ali i veća ulaganja u podvodna naučna istraživanja.
Praćenjem i merenjem stepena degradacije svetskog mora najbolje možemo videti koliko se napredovalo sa radom na ovom cilju održivog razvoja, i da li su njegovi podciljevi utemeljeni u realnosti ili su samo spisak lepih želja?
Iz izveštaja UN o napretku u oblasti ciljeva održivog razvoja saznajemo: da je nivo zakišeljavanja okeana i dalje u porastu i da ukoliko se ovakav trend nastavi obalni ekosistemi mogu postati jako ugroženi. Globalni trendovi ukazuju na kontinuiranu degradaciju obalnih voda zbog zagađenja i eutrofikacije. Bez usklađenih napora, očekuje se da će se obalna eutrofikacija velikih morskih ekosistema povećati 20% do 2050. godine.
Da bi se postigla održivost ribarstva, zalihe ribe moraju biti na biološki održivom nivou. Analize otkrivaju da se udeo svetskih zaliha morske ribe koji su unutar biološki održivog nivoa smanjio sa 90 odsto u 1974. na 66,9 odsto u 2015. godini. Prekomerni i neregulisani ribolov koji uglavnom obavljaju velike korporacije ostaje jedna od najvećih pretnji održivom ribolovu i životnim sredstvima onih koji zavise od morskim ekosistema.
Pozitivno je to da je do decembra 2018. godine preko 24 miliona km2 (17,2%) voda pod nacionalnom jurisdikcijom (0–200 nautičkih milja od državne granice) pokriveno zaštićenim područjima, što je značajno povećanje u odnosu na 12% u 2015. godini i više nego dvostruko u odnosu na 2010. godinu.
Da bi se sačuvalo svetsko more koje daje život našoj plavoj planeti, potrebno je da se u narednim godinama ulože još veći međunarodni napori. Potrebno je prevazilaženje sebičnih ličnih i nacionalnih interesa jer se svetskim morem, može i mora upravljati kao zajedničkim dobrom koje štite svi i od koga korist imaju svi, bez obzira koliko se udaljeno od obale nalaze.
Predrag Momčilović
Izvor fotografije: Beogradska otvorena škola