"Priđi bliže i pogledaj dobro
Kuda vode ovi tragovi
Tamo svetla gore u noći
I ta su svetla naši gradovi"
Ekatarina Velika, Ljudi iz gradova 1987.
Ljudi kao socijalna bića imaju stalnu potrebu za udruživanjem. Kao proces tog istorijski neprekidnog udruživanja nastali su gradovi. Gradovi koji su verovatno najkomplikovanije i najveličanstvenije ljudsko delo. Pa ipak ti gradovi žive na račun drugih prostora iz kojih crpe resurse i energiju, a najveći su proizvođači otpada i svih oblika zagađenja.
Vreme nastanaka prvih stalnih naselja, a zatim i gradova povezano je sa otkrićem poljoprivrede i napuštanjem nomadskog načina života. Prelaskom na uzgajanje biljaka i životinja umesto lova i sakupljanja koji su iziskivali stalno kretanje, omogućeno je masovno udruživanje ljudi u stalnim naseljima. Obale Nila, Tigra i Eufrata bile su dom prvim stalnim naseljenim mestima, a Jerihon je jedan od prvih gradova koji se dugo održao, tako da se pominje i u Bibliji.
Stvaranje prvih gradova jedan je od bitnijih istorijskih trenutaka kada je došlo do promene odnosa između prirode i čoveka. Način života u gradovima predstavljao je kvantni skok u potrošnji energije i resursa u odnosu na način života nomada koji gotovo da nisu uticali na životnu sredinu. Kako su se razvijali, gradovi su nastavili da zahtevaju sve veću žrtvu u vidu materije i energije koja je potrebna za njihovo funkcionisanje, dok su zauzvrat svojim stanovnicima pružali više prilika, kao i veći komfor života za određene grupe.
Danas više od 50% ukupnog broja ljudi na planeti živi u gradovima. Od nekadašnjih gradova koji su imali par hiljada ljudi, došli smo do megalopolisa od preko 30 miliona stanovnika koji se prostiru na hiljade kilometara kvadratnih. Gradovi zauzimaju oko 3% ukupne kopnene površine dok troše 60-80% proizvedene energije i učestvuju u 75% ukupne emisije ugljen-dioksida1. Rast broja stanovnika gradova brži je od globalnog rasta populacije i očekuje se da će do 2050. godine dve trećine ukupne svetske populacije živeti u gradovima2. Ovaj ubrzani proces urbanizacije već dovodi do velikih promena. Gotovo da nije moguće ostvariti nikakvu održivost ukoliko ne dođe do velike promene u načinu kako se planiraju, grade, ali i kako funkcionišu gradovi.
Gradovi su komplikovani sistemi za čije je pravilno funkcionisanje neophodno dobro planiranje i upravljanje. Sve stvari koje nam se čine normalne – od toga da ima svetla u stanu, do toga da javni prevoz funkcioniše i da su ulice čiste – posledica su planiranja i svakodnevnog rada brojnih ljudi.
Pa ipak nešto nije u redu sa našim gradovima. Gradovi nisu samoodrživi i za njihovo funkcionisanje potrebno im je zaleđe iz koga će da crpe energiju i resurse. Zavisnost gradova ogleda se u tome što je potrebno svakodnevno dopremati hranu i vodu iz ruralnih delova, kao što je neophodno svakodnevno odnošenje đubreta. Loše funkcionisanje gradova ogleda se i kroz zagađenje vode, vazduha, zemljišta, i visokog nivoa zvučnog zagađenja, što sve zajedno negativno utiče na ljude koji u gradovima žive.
Gradovi su postali stecište i raznolikih socijalnih problema. Moderni gradovi su sve više segregirani između bogatih i siromašnih, kao i između centra i periferije. Dok mali procenat najbogatijih stanovnika gradova uživa sve blagodeti, veliki broj siromašnih koji dolaze trbuhom za kruhom ostaje na margini. U delovima u kojima žive najsiromašniji često nema ni bazičnih funkcija koje grad treba da pruži svima. Svaki četvrti stanovnik gradova živi u neformalnim naseljima, samo 53% ima dostupan javni prevoz, dok čak devet od deset stanovnika gradova udiše zagađen vazduh3.
Ka održivim gradovima i zajednicama: u svetu i kod nas
U cilju transformacije gradova u inkluzivnija, bezbednija i održivija mesta za život UN je uvrstio potrebu za održivim gradovima i zajednicama u svoje Ciljeve održivog razvoja. Cilj 11. dopunjen je sa 10 podciljeva čiji se napredak meri praćenjem 15 indikatora. Za jedan ovako obiman cilj neophodna je multisektorska saradnja, pa je na nivou Srbije neophodna koordinacija različitih ministarstva, poput grаđevinаrstvа, sаobrаćаjа i infrаstrukture, ministarstva privrede, ministarstva poljoprivrede, ministarstva zaštite životne sredine, ministarstva unutrašnjih poslova, kao i poverenika za zaštitu ravnopravnosti.
Ciljem 11. predviđeno je da do 2030. svi imaju pristup adekvatnom stanovanju, iako je procenat ljudi koji imaju pristup adekvatnom stanovanju povećan i dalje postoji preko milijardu ljudi koji žive u slamovima ili neformalnim naseljima4. Dostupnost javnog prevoza još uvek nije na zadovoljavajućem nivou, a posebno su pogođeni stanovnici gradova zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja.
Problem otpada koji se generiše u gradovima je jedno od prioritetnih pitanja. Na globalnom nivou oko 2 milijarde ljudi nema pristup uslugama sakupljanja otpada, a oko 3 milijarde ljudi nema pristup kontrolisanim odlagalištima otpada. Količina generisanog otpada stalno je u porastu dok je reciklaža još uvek na niskom nivou. U Srbiji se reciklira manje od 1% komunalnog otpada5, dok puno otpada završi na nekomunalnim deponijama, takozvanim smetlištima.
Zagađenje vazduha u gradovima još uvek nije efikasno rešeno, pa većina stanovnika udiše zagađen vazduh, a najčešći zagađivači su suspendovane čestice PM 2.5. Zagađen vazduh svakodnevica je u većini gradova u Srbiji, pa je prekoračenje dnevnih vrednosti izmereno u brojnim gradovima od Beograda, preko Valjeva i Užica, do Bora i Smedereva, dok za mnoge gradove još uvek nema pouzdanih podataka.
Osim problema ekološke održivosti ciljem 11. pokriveni su i izazovi inkluzije i bezbednosti. Zabeleženo je da se velika većina gradova muči da svojim stanovnicima obezbedi dostupne javne i zelene prostore. Dok dizajn prostora često pravi od njih mesta koja su nedostupna marginalizovanim grupama.
Pa ipak pozitivnih pomaka ima, i pojedini gradovi su se svrstali u prve redove borbe za održivo i pravedno društvo. Kada već nacionalne države ne čine dovoljno kako bi smanjile emisije gasova efekta staklene bašte, gradovi rade mnogo intenzivnije na tome. Sve više gradova se odlučuje za inovativne načine planiranja, kao i za podršku javnom i niskougljičnim vidovima prevoza. Participativno planiranje i budžetiranje su samo neke od praksi koje progresivni gradovi sve više primenjuju u cilju uključivanja svojih građana u proces planiranja grada. Dobri primeri gradova predvodnika jesu Kopenhagen (urbana mobilnost), Beč (politike socijalnog stanovanja), Ljubljana (zelena prestonica Evrope), Porto Alegre (participativno budžetiranje), itd.
Da ovi primeri ne ostanu izolovani potrebno je povezivanje gradova na nadnacionalnom nivou uz još veće učešće građana u planiranju svoje budućnosti u gradovima koji se menjaju. Kao jedan od primera dobre prakse u vidu podrške kreiranju energetskih i klimatskih politika, prepoznat je Konvent gradonačelnika za klimu i energiju. Pokrenut još 2008. godine, Konvent okuplja gradove i lokalne samouprave, ne samo iz EU, već iz celog sveta, koji su spremni da rade na kreiranju klimatskih i energetskih politika.
"Mi smo snažni, mi smo jaki
Ljudi iz gradova"
Ekatarina Velika, Ljudi iz gradova 1987.
Predrag Momčilović, Beogradska otvorena škola
Izvor fotografije: BOŠ
[1]https://www.un.org/sustainabledevelopment/cities/
[3]https://www.un.org/sustainabledevelopment/wp-content/uploads/2019/07/E_Infographic_11.pdf
[4]https://sustainabledevelopment.un.org/sdg11
[5]https://data.stat.gov.rs/Home/Result/SDGUN11060100?caller=SDGUN&languageCode=sr-Latn